Tara, najduža i najljepša crnogorska rijeka, nastaje od dvije rečice Opasanice i Veruše koje izviru u planinskom masivu na sjeveru zemlje  (planine Komovi), a izvorište Veruše, koje se nalazi na visini 1860 m,  smatra se izvorištem Tare. Sa rijekom Pivom Tara se sastaje na teritoriji Bosne i tako sa njom  čini rijeku Drinu.  Vjekovna erozija stvorila je kanjon dugačak 82 km što ga čini drugim kanjonom  po dužini u svijetu – odmah iza kanjona rijeke Kolorado u SAD, a najdubljim i najvišim u Evropi. Dužina Tare je 144 km, sa prosječnim padom 4,5 m/km, sa površinom sliva 1853 km², a visina kanjona  je preko 1300m. Ova ogromna vodena masa, divlja i bistra, probija se između planina Bjelašnice, Sinjajevine, Ljubišnje i Durmitora, nastala je od snijega i kiša, a čitavim tokom dobija značajne količine vode od brojnih vrela i nekoliko pritoka. Najvažnije pritoke na lijevoj strani su joj Ljutica i Sušica, a najvažnije desne pritoke Vaskovaška rijeka i Draga. Veći dio rijeke Tare (uključujući njen kanjon) je pod UNESKO-vom zaštitom kao dio Nacionalnog parka Durmitor. Mnogi je nazivaju Suzom Evrope, u gronjem toku voda je pitka, a cjelom dužinom veoma bistra. Obale Tare su strme, sa šumom koja se  uspinje iz hladnoće i dubine kanjona. Oko same rijeke raste vegetacija: crni bor, crni grab, crni jasen, brijest, lipa, a zatim u visim predjelima, iznad stijena, raste hrast kutnjak, obicni grab, klen, bukva. U najvisim predjelima kanjona, preko 1000 m, nalaze se prostrane šume jele i smrče. Veliki dio kanjona obrastao je pojedinim stablima četinara, a medju njima posebno mjesto zauzima crni bor. Najinteresantniji oblici crnog bora su oni koji su pričvršceni žilama za golo kamen-liticu i nadneseni nad sami ambis. Najvrjednija šuma crnog bora je “Crna poda”, rijetko visokih stabala i punodrvnosti. Stabla su visoka i do 50 m i stara 400 godina.

Od mnoštvo osobenosti Tare posebno mjesto zauzimaju njeni bukovi. Huk nekih većih bukova se čuje i na samim ivicama kanjona. Od preko 40 bukova najpoznatiji su Djavolje lazi, Sokolovina, Bijeli kamen, Gornji i Donji tepački buk i dr. Zbog kvaliteta svoje vode i jedinstvenog eko-sistema, Tara je 1977. godine uvrštena u program “Čovjek i biosfera“ i upisana u ekološki rezervat biosfere Svijeta, čime je zaštićena međunarodno usvojenom konvencijom.U ovim predjelima može se sresti divokoza koja je inače, stanovnik planinskih visina i strmina i jedna od rijetkim koja se tu lako kreće. U predjelu kanjona Tare, osim divokoza, mogu se sreti srna i divlja svinja. Tara je bogata i ribom. U njenom slivu živi pastrmka potočara, mladica, lipljen, klijen, skobalj i dr. Ova rijeka je idealna za splavarenje, rafting i ribolov, a spuštanje splavom i rafting niz skoro čitavi tok, nešto je što će obično ushićenje prirodom podići do maksimuma.

U mjestu Djurdjevića Tara nalazi se veliki most, čija je gradnja počela 1938. a završena 1940. godine. Ovaj most je vremenom postao jedan od simbola ove rijeke. U toku Drugog svjetskog rata je srušen da bi 1946. ponovo bio obnovljen. Dužina mosta iznosi 154 metra, a na najvisočijem luku dostiže visinu od 135 metara od Tarinih obala.

Predivan pogled na vijugavu rijeku Taru pruža se sa vidikovca Ćurevac (1625m). Odatle se sa jedne strane vidi Durmitor, a sa druge kanjon Tare i rijeka usječena u kamene litice. Sa Ćurevca se vidi i  živopisno selo Tepča,  a ako se pažljivo oslušne,  može se čuti i šum Velikog buka čija dubina ide i preko 100 metara.