Skadarsko jezero
Skadarsko jezero je najveće jezero na Balkanu. Nalazi se u zetsko-skadarskoj kotlini, zadržavajući rijekom Bojanom kontakt sa Jadranskim morem, koji je prekinuo lanac visokih planina. Nekada je basen jezera bio velika žitnica sa močvarom i omanjom barom, sve do velikog nevremena 1858. , kada je albanski Drim pomognut ogromnom kišom začepio Bojanu i promjenio joj korito i od žitnice i bare stvorio jezero. Skadarsko jezero (5m nadmorske visine) je najveće od 60 crnogorskih jezera, površina mu je 391 – 540 kilometara kvadratnih, u zavisnosti od nivoa vode. Jedan dio jezera, dvije trećine, pripada Crnoj Gori, a jedna trećina Albaniji. “Dijele” ga podgorička, barska i cetinjska opština. Za jezero je vezan fenomen kriptodepresije, što znači da je na pojedinim mjestima njegovo dno ispod površine mora, na nekim čak 30m. Posjeduje 50-ak ostrva od kojih je najveće Beška. Ima i 4 jezerska “oka” (izvora) od kojih je najdublje Raduš sa svojih 65m. Inače, prosječna dubina mu je 5-6 metara. Najveća pritoka mu je Morača, a u Jadransko more otiče Bojanom. Obale su razuđene i bogate brojnim zalivima, poluostrvima i rtovima, većinom močvarne obrasle širokim pojasom trske. Jezero je puno ostrva i poluostrva na kojima se nalaze tragovi burne istorije i vrijedna kulturna baština: Žabljak Crnojevića (XV v.) – prijestonica nekadašnje Zete, Lesendro – tvrđava na stijeni usred jezera, tvrđava Grmožur (nekadašnji zatvor) i dr.
Posljednje je stanište pelikana u Evropi (Pelicanus crispus), jedna od posljednjih močvara u Evropi i možda najbitnije posjeduje evro-rekord u broju ptica koji ovdje obitava (od 666 čak 508 vrsta), neke čak dolijeću iz Afrike i Sibira. Kao značajno stanište vodenih ptica Skadarsko jezero je Ramsar konvencijom 1996. godine upisano u Svetsku listu močvara od međunarodnog značaja. Kad je u pitanju riba, ni tu ne zaostaje po bogatstvu, pa čak je i jedino stanište autohtonih ukljeve i krapa,a do njega preko Bojane katkad stignu i neke morske vrste. Ni biljni svijet nije ništa manje brojniji. Trska i lokvanj gusto pokrivaju veliki dio jezera. Posebno je interesantna kasoronja, biljka koja jedino živi na ovom mjestu, a karakteriše je jestiv plod, po ukusu sličan kestenu.
Posebnu atrakciju predstavljaju priobalna naselja sa starim, kamenim kućama. Osim prirodnog jezero ima i veliki kulturno-istorijski značaj za Crnu Goru, sa svim svojim srednjevjekovnim manastirima, crkvama, utvrđenjima. Najznačajnija (većinom ribarska) naselja Skadarskog jezera su Virpazar, Vranjina, Poseljani, Rijeka Crnojevića, Karuč, Murići, Plavnica, Dodoši (o njima posebno, drugom prilikom)…Najbitnije za njegove ljubitelje je da još nije devastirano otkriveno od strane kapitalizma.
Legende
“Pojavila se ogromna zmija na Ploči i nikome nije dozvoljavala da prođe barkom. Tada je Đikan,a bio je pznat kao dobar lovac, pripremio dvoje ostiju, naoštrio je osti, uzeo pušku i pošao čunom. Prolazeći mimo Ploče, počeo je da zviždi, izazivajući tako zmiju. A ni zmija nije mnogo čekala da se javi. Uskočila je u vodu i zaplivala pravo k njemu. Đikan puca u zmiju, ali zrna se odbijaju od krljušti. Zmija prilazi čamcu i podiže glavu. Tada on primjećuje ispod njenog grla bijelu mrljicu, udara je ostima na to mjesto, probija je potpuno, i ‘ tek nastaje borba. Zmija je nastojala da se oslobodi ostiju, a Đikan ih sve više zabada u njen vrat. Na kraju je zmija iznemogla i počela da izdiše , ali je pri tome frknula i poprskala mu slabine nekakvom žitkom tečnošću, od koje je taj dio tijela sagorio, i cijelo tijelo počelo da se suši. Bolujući poslije toga nedugo, Đikan Pejanov je umro. Zmijino tijelo su izvukli na obalu i tu je istrulilo, a kosti su poslije prenesene na Rijeku, koje su, cio skelet bile teške 60 oka. Taj skelet je bio dugo na Rijeci, dok nijesu došli Turci i zapalili ga. ”
“Putovala dva Crnogorca u Skadar. Prolazeći mimo Goveđeg broda, čuli su krik. Potrčavši k mjestu odakle se vrisak čuo, vidjeli su kako je zmija obavila tijelo nekog čovjeka, i već mu je bila progrizla stomak. Nesrećni čovjek ih je molio da pucaju u zmiju. Ali videći da čovjek umire, onisu se prepali da im ne pripišu krivicu za njegovu smrt, jer je bio Arnaut. Dotrčali su do obližnjeg sela i tamo ispričali šta su vidjeli. Kada su ljudi došli, čovjek je već bio umro,a zmija utekla”.
